| < | siječanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (4)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
4 pištolja u zemlji čuda
Ovdje mašem svojim (imaginarnim) pištoljima kako me volja. Pucam samo u pokretne mete.
Bijeli zečevi
Jups
Luki2
Zlica od Opaka, al' prava
Propheta Nemo
Stripovi
Svašta u njegovoj glavi
Elle Woods
4pištolja u zemlji čuda
Hrvatske obljetnice
- 16:39 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Svi fini, lijepi, nacifrani, s namještenim osmjesima i viškom zubiju u ustima. U prvom redu glavonja kojeg optužuju za neljudske postupke prema ženama za vrijeme rata. Za govornicom ljudi koji tečno pričaju na jeziku koji nije službeni jezik ove države. Na javnoj televiziji nema titlova dok govornici pričaju stranim jezikom. Jer Hrvati su svi pametni i obrazovani preko svake mjere. I šta će nama titlovi? Šta će nama uopće hrvatski jezik kad ga obezvrjeđujemo na svakom koraku? I kad razumijemo sve jezike bolje od svoga. P.S. Svakom s pola mozga je jasno da karikiram s titlovima, ali zašto zaboga miloga ljudi koji žive u ovoj državi već jednom ne shvate da ona ima svoj jezik! I da to nije ni srpski, ni bošnjački, ni srpsko-hrvatski nego samo i jedino hrvatski. Ne gotivim ja jezično puritanstvo i ne mislim kako treba bičevati one koji ne govore standardnim jezikom, ali smatram da ljudi koji predstavljaju udruge, stranke i institucije Republike Hrvatske i obraćaju se građanima Republike Hrvatske trebaju govoriti hrvatskim jezikom. Ili imati prevoditelja. Ili titlove. Ako to ne mogu, neće i ne znaju, nek' se maknu s dužnosti koju obnašaju i prepuste je nekome tko je bio u stanju svladati osnove hrvatskog jezika. |
Opet ministarski vicevi
- 15:24 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Najprije smo trebali bit ponosni na zaduživanje, a sad na snašao novi jad. Nećemo vinjete da sačuvamo 900 radnih mjesta. Dajte, molim vas, zar u ovoj poplavi nezaposlenih (ne)radnika još 900 njih mijenja nešto? Tek ste došli, a već nam lažete. Recite iskreno: Nećete vinjete jer put od Osijeka do Zagreba i nazad košta 200 kn za cestarinu. I baš vas briga što je cestarina apsurdno skupa, što nam uvaljuju loše gorivo po još apsurdnijoj cijeni i što nema načina da svu hrvatsku vladajuću garinuru zajedno s oporbom šutnemo nogom u guzicu i odjašemo u suton. Da popi... |
Zoran Šprajc - post drugi
- 16:11 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Volim Šprajca. Iako njegovi komentari u Dnevniku zaista nisu profesionalni, često zažmirim na jedno oko zbog njih. Ponekad i na oba. Često se nasmijem nad tragičnim stanjem u ovoj zemlji i tjeram dalje. To "idemo dalje" ne mogu zahvaliti njemu nego svojoj tvrdoglavoj prirodi zbog koje često lupam glavom o zid. Ipak... Volim Šprajca. I njegove komentare. Maknuli Šprajca iz Dnevnika. Više neću gledat Dnevnik HRT-a. Solidariziram se sa Zoranom Šprajcom i mislim da bi svi novinari u ovoj zemlji trebali učiniti isto. Ne zato što je Zoran Šprajc u pravu. Jer nije. Nego zato jer je Programsko vijeće HRT-a pretvorilo javnu televiziju u javni zahod, uništilo program i obračunalo se sa svim dobrim novinarima. Skoro svim. Zato jer je PV HRT-a dozvolilo da se javna televizija zahvaljuje ljudima koji su joj sustavno uništavali ugled dugi niz godina, zato jer su dozvolili da se na ekrane vrati najnepristojnija i najgora voditeljica ikad - Hloverka, zato jer su, očito, nesposobni vodit javnu televiziju. I zato jer su dozvolili da glavni urednik postane čovjek kojem noge vire iz stražnjica obitelji Kostelić, koji nema blage veze o novinarstvu koje nije sportsko i ima lošu frizuru. Drago PV HRT-a, sram vas bilo! I drugi put na ovom blogu: Go, Zoki, go! |
Osoba godine u kategoriji Život u zabludi
- 11:29 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Vrapci na grani već znaju da sam kivna na hrvatske državne službe i zaposlenike istih. Osobito na one na visokim funkcijama. Ovih dana sam izabrala i osobu godine u kategoriji Život u zabludi. Apsolutni pobjednik natjecanja u kojem sam bila sudac je jedan i jedini, neponovljivi, Darko Milinović. Zašto? Zato što odlazi s mjesta ministra zdravstva i za sobom ostavlja, pazi sad!, "najstabilniji zdravstveni sustav u Europi". Kojoj crnoj Europi? Kakav crni najstabilniji? Jel se Darkec lupio u glavu izbornom kutijom? |
Izbori 2011. iliti Brod nepovratno tone
- 08:34 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Fasciniraju me izbori posljednjih nekoliko godina. Reći "izbori" u Hrvatskoj ima pomalo paradoksalno značenje jer naše izbore uglavnom karakterizira to da izbora - nema. Ni ovi koji slijede u nedjelju nisu izuzetak. Vladajuću stranku opasnih namjera nije potrebno posebno predstavljati. Predstavljaju se oni od 90-te godine sami. I u najgorem mogućem izdanju. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, a sve hrvatsko u svoj džep. Njihova borba protiv korupcije po principu "kadija te tuži, kadija ti sudi" mi postaje smiješnija svakim novim danom. Zašto u nedjelju glasovati za HDZ? Zato da dokažemo da smo sportska nacija. Volimo da nas se jaše. A bit će nam osobito zadovoljstvo da nas jašu stari, debeli i svima poznati jahači zaštićeni toliko željenom Europom. Kokošja koalicija je valjda jedina oporbena snagu koju u ovom trenutku valja shvaćati ozbiljno. A to je razlog da se kolektivno ozbiljno zabrinemo. Neodlučni, narušenih reputacija, šute kad treba, a još više kad ne treba, a kad ne šute onda je sve što čujemo od njih jedno veliko bla bla bla... A što su tek spremni opraštati protivnicima koji su ih uvrijedili. Samo da bi mogli surađivati iz udobnih fotelja. Kao da žive po načelu "okreni i drugi obraz"... Zašto u nedjelju glasovati za Kukuriku? Da bi se mogli utopit u tanjuru hladne i stare kokošje supe/juhe, kako kome drago. A sve to pod zastavom EU. Stranke i strančice koje po svaku cijenu žele svoj komad hrvatskog kolača su sve jedna gora od druge. Posebno me razveselio program HSLS-a čiji si je potpuno nekarizmatični vođa popularnog prezimena umislio da se kandidira na izborima negdje u Skandinaviji. Pa nas obasuo načinima gospodarskog i inog napredovanja umjesto da nam ponudi način kako da isplivamo iz govana u koja su nas njegova prezimenjakinja i njeni prethodnici duboko uvalili. Bez boce sa zrakom. Slavonske uzdanice predvođene osuđenim ratnim zločincem. Treba li šta drugo reći? L(j)udi na svojim skupovima pozdravljaju čovjeka koji je hrvatsko pravosuđe proglasio ništavnim samo zato da bi ga država u još većem rasulu od ove proglasila krivim za ratnim zločin i poslala u zatvor. Tko je ovdje lud? Željko Kerum. Bi bio ozbiljan kandidat kad bi se birao najlošiji stand-up tragičar u ovoj zemlji. I njenoj široj okolici. Dati tom čovjeku fotelju u hrvatskoj vlasti, po meni je potpuni dokaz nedostaka pameti cijele nacije. Umirovljenici i penzioneri koji se organiziraju u nekoliko različitih stranaka samo da bi i nakon izbora mogli nastaviti terorizirati naciju svojim lošim životnim uvjetima? Kao što to jedan i jedini Jutarnji list jednom prilikom lijepo napisa; "...groblja zjape prazna". Draga nacijo, draga mladeži, umjesto na izbore preporučan da u nedjelju organiziramo izradu najdužeg konopca na svijetu. Bog zna da će nam, koje god zlo u nedjelju izabrali, konopac trebati. |
Halo, halo, ludnica!
- 12:09 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Hrvatsko zdravstvo je u debelom k! I nikoga nije briga za to. Poznanica, jako draga cura, imala je prije nekoliko dana spontani. Sve se zakompliciralo. Zbog liječničkog nemara, da budemo jasni. Infekcija, greška na operaciji, još jedna operacija... Jedva izvukla živu glavu. Doktor svoju pogrešku opravdao time da "nije moguće funkcionirati pod pritiskom koji su na njega vršili roditelji i obitelj pacijentice". Zašto o našim životima brinu ljudi koji nisu sposobni funkcionirati "pod pritiskom"? Tko daje posao takvim ljudima? I zašto konkretnom liječniku nije isti tren oduzeta licenca za obavljenje liječničkog posla? I pitanje dana: Zašto je ministar zdravstva čovjek koji, očito, ne smatra da je ovaj, i mnogi slični slučajevi, vrijedan pažnje? |
Zbogom druže!
- 12:14 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Moj najbolji prijatelj i najdraže biće na kraju svijeta je jučer... Otišao. Kad sam ga dovela, samo sam ja bila sretna. Njemu je falilo zeleno dvorište s travom i djecom u kojem je dotad živio. Meni je falila moja kuća pa sam ga odvojila od njegove da bih se na kraju svijeta osjećala doma. Ostali su negodovali da im pas ne treba i da se njihova djeca boje pasa. Da previše jede i da prlja dvorište. Da im odnosi obuću i grize rublje koje se suši. Ipak me volio. I ja sam voljela njega. Jučer su svi bili tužni. Samo sam ja plakala. Zakopali su ga u dnu dvorišta. Nisam sudjelovala. Sjedila sam u sobi i plakala. Danas je dvorište pusto. Nitko se ne veseli i nitko ne maše repom. Nitko ne laje na prolaznike. Nitko mi ne skače po nogama i ne gleda me tužno kad zatvaram vrata. Nitko se ne igra blesavim igračkama i ne dolazi kad zazviždim. Sinoć sam odvojila ostatke mesa od večere u poseban tanjur. Tek poslije sam se sjetila da ih više nema tko pojesti. Noćas je u dvorištu bio neki tuđi pas i cijelu je noć cvilio. Ja sam sjedila na krevetu i cvilila. Nitko nije sjedio pred vratima i čekao da ga dođem podragati prije spavanja. Danas konačno sja Sunce i išli bismo u šetnju. Baš mi fali. Zbogom bijelo uho! Skači po nekim ljepšim poljima! Ja više neću imati pse. |
Šok-terapije male sredine
- 17:48 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Kad sam sa 17 godina otišla iz rodne kuće u veliki grad nisam ni pomislila da ću se ikad vratiti u manje mjesto. Padalo mi je na pamet da ću nakon što završim fakultet ići u neke druge, još veće gradove. Ali, život je pun iznenađena. Mala gadura zvana Ljubav udarila me u glavu pa sam kovčege umjesto prema Londonu, Singapuru, New Yorku, ponijela prema još manjem mjestu od onog u kojem sam odrasla. I evo me sad... Nezadovoljna, nenaspavana, bez prijatelja i društvenog života na granici zone sumraka gdje je sve sivo više nego i na jednom drugom mjestu na svijetu. U mom novom mjestu prebivališta nema kina, pozorišta, koncerata, knjižara, biblioteka, šetnica, posla... Sukladno tome, nema ni ljudi koji imaju ambiciju napraviti išta od života. Mladi koji su uspjeli pobjeći na vrijeme, pobjegli su. Oni koji su ostali pomirili su se s time da su zaglavili na kraju svijeta. Rade teške fizičke poslove, nisu obrazovani i vrijeme krate ispijajući ogromne količine alkohola u lokalnim krčmama. Teme razgovora uglavnom se svode na poslove na poljima i oko životinja koje uglavnom svi uzgajaju. Glazba koju slušaju u većini slučajeva dovest će ih do totalne pomrčine uma, filmovi bez umjetničke i ikakve druge vrijednosti koriste se umjesto tableta za spavanje, a stripovi i knjige su za određeni broj osoba nepoznat pojam ili služe za potpalu vatre. Onih koji ne odgovaraju opisu ima svega nekoliko i, na moju veliku žalost, ne mogu ih prisiliti da provode sa mnom dva sata dnevno da bi moja potreba za društvom ugodnim bila zadovoljena. Po belaju, sve mi to izgleda još i gore jer sam izabrala najsumornije godišnje doba za takvu i toliku promjenu. Razlog mog doseljenja u ovu, od Boga zaboravljenu, dolinu suza u međuvremenu je popizdio od neočekivane sreće. I dok on od silne sreće noći provodi učvršćujući obnovljena prijateljstva s maloumnima po birtijama, ja ne spavam od brige. Pokušala sam se zabavljati pečenjem kolača, ali sam odustala jer ih nitko ne jede. Pokušala sam pronaći prijatelje, ali to je vrlo teška misija ako ih ne tražim u paru. Pokušala sam ignorirati to da ću ostatak života, ako se stvari ovako nastave, provesti kao isfrustrirana kučka koja će zagorčavati život svima oko sebe. Pokušala sam odlučiti da neću imati djecu i na taj način broj nesretnika koji će biti pogođeni mojim frustracijama svesti na minimum. Zasad uspješno provodim tu odluku. Pokušala sam pronaći posao, ali moja struka nije na cijeni u ovim krajevima...  Namjeravam pokušati i davati instrukcije iz engleskog i njemačkog jezika ili učiti neko (ne)sretno dijete svirati klavir, ali nekako imam osjećaj da ni to neće biti uspješan projekt. Imam osjećaj da ni obrazovanje nije na cijeni u ovim krajevima.  Uz sve to, ponovno sam se vratila svom najdražem poroku - pušenju. Cigareta mi je utjeha. Totalno sam proluapala.  Sljedeće javljanje će vjerojatno biti iz ludare, a dotad primam sve dobre savjete kako da skrušeno, poput prave Hrvatice i katolkinje (majku joj i tradiciji!) prihvatim svoj križ i ponizno ga nosim.   |
Moj dečko se ne ženi
- 21:02 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Predmet mog gnušanja: svadbe. Brdo pijane rodbine i sedamsto najbližih prijatelja ispraćaju dvoje u happyli never after završetak. Ona ružnjikava i loše našminkana u totalno promašenoj haljini. On polupijan glasno šapće kumu kako je malo prije "jebavo". Svećenik crveni i očito je da se pita jel da nastavi s obredom ili da ih sve skupa izbaci iz crkve. Nakon izrečenog "DA", mladenka je odjednom za glavu viša od svih neudanih prijateljica u crkvi i ostatak večeri provodi sa sestrama i tetkama svoj sretnog muža. Oko ponoći izvalim omotnicu s mjesečnom plaćom i pola srca s njom jer - nije beg cicija. To što ostatak mjeseca jedem kruh i sol, nije bitno. U ovoj državi ćemo uskoro svi jest kruh i sol, bez obzira na svadbe. Večer mi uljepšavaju mili zvuci loših pjesama u još lošijoj interpretaciji. U slučaju onih koji me inspiriraše za ovo sakaćenje tipkovnice, četiri (različita) loša svadbena benda izvode svadbene evergreene. I Živio Mišo Kovač! A Mato? E, 'ko ga šiša! Nakon Miše slijedi red Thompsona i deranja "Ubij Srbina/Židova/Cigana!", a nakon toga Mica Ubica do zore. Oko 3 ujutro pijani kum me svojim masnim rukama hvata za ostatke guzice i uvjerava te kako je on, bez obzira na burmu koju nosi, zgoditak večeri. Istodobno gledam kako kuma s tetovažom na zubu (koja izgleda gore od najgoreg karijesa) gura Njegovu glavu u svoj bujni i znojni dekolte. I dok skidam kumove šape sa svojih guzova, zamišljam kako će Majka Priroda barem jednom biti na mojoj strani i učiniti da On izbaci višak alkohola koji je vrijedno unosio od sebe od prije podne. Po njenoj satenskoj haljini i jeftinom grudnjaku. Majka Priroda, naravno, nije na mojoj strani. Ali kum jest! Ničim izazvan viteški je pohitao braniti kumu bajnu od napasnog Njega. Koji se već satima samo pokušava održati na nogama. Kad je kuma uspješno spašena, ostaje mi još samo nagovorit Jednog i Jedinog da krenemo kući. To nikad nije lagan zadatak i obično traje dva do tri sata. U međuvremenu se rodbina razilazi i ostaje samo nekoliko najupornijih. Brzi pogled po dvorani i primjećujem da još tri iscrpljene žene sjede i čekaju pa se obeshrabreno spuštam na prvu stolicu i (ne)strpljivo čekam kraj još jedne Kalvarije. Zora rudi, dan se bijeli, vještica na metli odavno počiva, a On oko 8 zaključuje kako bi sad baš mogli kući. Njegova želja moja zapovijed. Kratka svađa oko ključeva i vožnje. Naravno, gubim. Najbolji vozač sjeda za volan. Tri puta "Veži se!" i "Ajd zaveži više!!!" i krećemo. Slalom kroz auta onih koji idu na jutarnju misu (a takvih u Hrvatskoj, Bogu hvala, ima mnogo), izbjegavanje jednog kamiona i dvije bandere u zadnji tren. Još jedno vikanje o tome kako ga moj strah dekoncentrira u vožnji i ulijećemo u dvorište kao bolid Formule 1 u boks. Usput smo ogrebli vrata, razbili desni retrovizor i poderali gumu. U sebi se pitam šta bi bilo da toliko štetu na autu napravim ja i usudim se ostat živa. :) Na vratima glasno napominjem kako me strašno boli glava. Dok se usrećujem tabletama protiv glavobolje, Najdraži već vrijedno hrče. Hlače je skinuo do pola. Liježem u krevet i budim ga da se oslobodi smrdljive košulje. Nekoliko minuta hoću-neću nagovaranja i On blaženo sniva u čistoj majici. Ja se okrećem satima. Ili se barem tako čini. Poraženo krenem skuhat kavu i shvatim da je tek 10 sati i da još jedna naporna nedjelja tek počinje. U gore ispričanu priču treba uključiti informaciju da putovanje od mjesta vjenčanja (tj. mladenkinog sela) do mjesta održavanja svadbene večere (tj. selendre iz koje dolazi ponosni mladoženja) traje više od 6 sati + sat vremena vožnje trajektom. Jasno mi je zašto se trenutno samozadovoljno smješkam u svom dnevnom boravku, pijem hladno pivo i čekam da mi Najdraži javi da je sretno stigao na odredište. Prebrodio bure i oluje. I uživa u narodnom veselju i atmosferi koju stvaraju četiri različite muzike i sedam slijedova tradicionalnih rvacki svabenih jela kod svojih poluprijatelja. Neka hvala! |
Gdje god se okrenem... guzice!
- 09:09 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Čini se da su u ovoj zemlji guzice postale najveći problem, najatraktivnija tema u medijima i stvar za kojom se najviše prašine diže. I sve to istodobno. Još kad bi neki konačno izvadili glavu iz guzice... Ma gdje bi nam bio kraj?! |